svijet sličan meni





Budučnost pripada
ljudima
koji vjeruju
u ljepotu svojih
snova!





Yesterday was history,
Tomorrow is a mistery,
And today is a gift -
That's why we call it a
present...



Postoje Svjetovi Drugačiji Od Ovog.
ovo je moi svijet!!!




I have sailed to
many lands,
now I make my finale journey...



ne troši svoje vrijeme na žaljenje
ne živi za prošlost i ne brini zbog
nečeg što će se tek odvijati u budućnosti
živi za danas,
sad je vrijeme da budeš sretan



Sve je ovo pozornica,
na kojoj sam ja
glavni glumac,
i onaj mali što šapće!
Sve je ista životna priča!
od onog: pazi kako ideš
preko ceste, budi pristojan
prema starijima, do onog:
sam si odgovoran za to kakvu ćeš
budućnost imati!
ljudi ulaze,ljudi izlaze...
i ne zaboravi: čuda postoje!!!


((written by my Tika))



"Na putu ka istini čovjek može da
napravi samo dvije greške. Da
ne prodje cijelim putem, ili - da ni
ne krene."

-Buda-



-svi smo mi LukA Ritz-


~This is my world, This is who I am
And I´m not gonna give up myself
To make your life better!~




Koliko god život od tebe
traži ozbiljnost,
svatko treba prijatelja
s kojim se može glupirat. =)



If they could love
like you and me,
imagine
what the world could be.


Gađaj na mjesec.
Ako i promašiš, bit' češ
među zvijezdama!




I ja sam još jedno djete
koje nezna
kako izgleda današnji svijet...



Odjekivat će pjesma,
za suze,za plać.
Poslušaj je vjetre,
poslušaj je vodo,
Sunce što griješ danju
i Mjesec,nado noćna.
Poslušaj je svijete okrutni,
oronuli,suhi...
Poslušaj ju,prijatelju stari
i zaboravljivi.
Jer zaboravit ćete me.
Poslušajte ju!!!
Neću reći da sam sretan,
da skačem,neću.
Vrijeme je da vičem,
da urličem svom snagom svojom,
svime što mi je ostalo.
Posljednji poklik,
strašan poput same samoće.
I onda kraj,gorak,išćekivan.
Odlazim prijatelji,
odlazim sestro,brate moj.

I zaboravit ćete me,
zaboravit ćete me,prijatelji.
Moj jedini strah je neizbježan.






Zaboravi na juče´
hajde,pogledai u sutra...
videt češ da želiš,
videt češ da možeš!













credits
murderscene
xxxx
29.10.2010.
srijeda, 19.01.2011.
sretna






| 21:18 | Komentari (2) | On/Off | Print | # |


pročitanoj knjizi zna se kraj.
petak, 29.10.2010.
kraj. upravo tako. došao je i taj dan. barem se nadam. ovo stvarno više gubi svaki smisao. toliko je vremena prošlo. 11 mjeseci. toliko boli. patnje. inače ne plačem. a zbog tebe sam more prolila. dušu prodala. bez srca ostala.
hladnoću više ne osjećam. ni toplinu. ne osjećam. ništa više.
nakon današnjeg susreta mislim da je vrijeme da konačno dignem ruke. jer, prekasno je. vrlo prekasno. i uzaludno.
bila sam svijesna, već puno prije, da zbog tebe sve ostalo zanemariti, da uzaludno tražiti smisao, nadati se i vjerovati, bez cilja je. ali protiv srca nemogu! nisam mogla.
i znam. teško je bilo, teško je. teže će još biti. no zaborav mi slijedi. sjetio si se danas našeg snjega. a on nadolazi. sve će to još stvar pogoršati.
puno, već puno muka prošla sam. iako slomljena, pronaći ću snage za dalje. moram! da i nastavim ovu knjigu, još više muke bi doživjela.
ostat će uspomene savršene na tebe. ne, nikada neće izaći iz moje glave. kao ni ljubav prema tebi iz moga srca. vječno ćeš ostati zarobljen unutar mene. i zauvijek će moja duša biti rob tvoj.
ne želim te više vidjeti. ni čuti. ne želim više poruke od tebe i ne želim ti se više javljati. ostavljam sve prošlosti.
neka boli. neka reže, lomi! barem ću još više znati da sam živa. i jača budem za ona buduća vremena.
sjećat ću te se Chris, vječno. sa smješkom na usnama i suzom u oku.
11 mjeseci je nisam skidala. tvoje zlato koje je pripadalo meni. danas sam ga skinula. po prvi puta. i ne želim ga vratiti.
sada sve tvoje stvari spremam u uspomene.
i tebe spremam u uspomenu, zamotanog u ljepi ukrasni papir. najbolje da tako i ostane.
neka ti je sa srećom. a i mislim da ti treba. jer tvoja ljubav prema motorima nema granica. ali više se ne bojim. jer znam da može još više boljeti, izgubivši te, spoznajom da te više nikad ne vidim, ne čujem tvoj glas. ali ionako te ne želim više vidjeti.
zbogom.





| 22:13 | Komentari (0) | On/Off | Print | # |


klem
ponedjeljak, 25.10.2010.
Zato jer se ne želim svađati sa tobom. Zato jer sam te zavoljela i glupo mi je ovo. Zato jer se bojim da si preveč nadrogsan cijele dane. Zato jer se bojim za tebe. Zato jer mi nije svejedno. Nikako. Zato jer te non-stop nema na msn-u i svakog trena mi glavom tragedija prolazi. Zato jer mi jednom droga već oduzela ono što sam najviše voljela. Zato jer ne želim to ponovo preživljavati. Zato jer se trudim ne mislit o tome a ne mogu a da ne mislim o tome. Zato jer si se mi uvuko pod kožu poput zamorca u rukav i škakljaš me svakodnevno, nepodnošljivo i nezaboravno. Oprosti kai ti ovo govorim. Glupo je. Znam. Ja mrzim ljude pilit zbog nečeg. I mrzim nekome predbacivat njegove odluke. Ali uništavaš sebe. A time i mene. I ne želim ponovo u to mjesto. Zato jer ću se još više vezat i još će teže biti. Jer si svijet daleko od ovoga. Svi kažu da postoji jedan svijet. Ja kažem da postoje dva. Jedan je pored tebe/vas...drugi je svakodnevni. Zato jer, dok sam tamo, zaboravljam svaki jebeni shit krvave svakodnevnice i proklete rutine koja me iz dana u dan izluđuje. Totalno. Nezaustavljivo. Zato jer više ne nalazim izlaza. Ni ulaza. Svakodnevno pored mene prolaze mamlazi kakvih nema. A ja se osjećam većim mamlazom od njih. Odi u kurac. Jebeno mi se više neda mučit sa problemima. Htjela bi se smijat. Pa ne mogu. Ok. Skrenula sam sa onoga zašto ne želim razgovarat s tobom. Mislim da ti je jasno.
Ja stvarno mrzim drogu. Oduzima mi sve. Ono što volim. A oduzima i mene samu.

| 17:49 | Komentari (3) | On/Off | Print | # |


26. veljače 2010.
petak, 01.10.2010.
Da je pisanje terapija, dokazuje i ovo pismo kojim se liječim i nastojim dokinuti ovu, ne samo prostornu udaljenost što se ispriječila između nas. Ustvari, ovo što čitaš i nije pismo već svojevrsni ˝Dnevnik za Chrisa˝ i nad njim provodim više vremena nego nad svim ostalim stvarima na kojima radim. Da nije toga, mislim da bih otkinula do kraja budući da se doslovce tresem od želje da budem s tobom. No, ovo mi je zasad jedini način da to i ostvarim, ne samo zbog škole, već i zbog tog prokletog zida koji nam je uzeo sve.

Ni ti, ni ja nismo baš obični, to je sigurno. No ja sam, Chris, vraški osamljen divljak. I neke sam stvari naumila izvesti sama. Zadnjih sam godina, mislim da sam ti to već rekla, birala dečke koji me neće omesti u takvim naumima...

A tad si se pojavio ti i moja se divlja ćud pretvorila u djetinju. Zadobila sam ranu i kroz nju me se uvijek može probosti. No svejedno mi je. Ako griješim u vezi s tobom, ako si ti samo slika koju sam stvorila, neka, iz te ću greške na kraju ipak ja izvući najveću dobit.

| 22:46 | Komentari (4) | On/Off | Print | # |


crveno
srijeda, 10.03.2010.
I lutam iz dana u dan, svijeta u svijet noseći u rukama svijeću povjerenja ne dajući je nikome. Kao što emocije držim unutar sebe tako i tu svijeću. Ne želim da itko dopre do mene. Ne. Ja nisam dobra. Svijet me uništio, ja se dignula. Svaka me pobjeda diže a propast čini jačom. Plakala sam, kroza suze se smijala. Više mi nije potrebno. Više mi ništa nije potrebno. Lomovi su mi pružili snagu da sama koračam kroz ovu pustinju. A ono što dotaknem ionako lomim. Bolje od mene što dalje, što dalje. A željela bi se jednoga dana probudit u gradu gdje su svi nasmijani. Unatoč sveg, ostajem djete zaigrano sa savjetom i zagrljajem za svakog. Djete sa nemogučnošću oprosta sama sebi.
Ova zima predugo traje. Ulice su puste. Uskoro će biti potpuno prljave. A onda dolazi ono sunce da prljavštinu makne. Ne volim ovo vrijeme. Tko če moju prljavštinu da makne? Nitko. Ja.
Dovoljno sam jaka proći još brodoloma, puno njih, ali ponekada trenutak je nemogućnost onoga ˝dalje˝. Možda mi ipak treba netko. Ne želim si to priznati. Možda još ima nešto u meni. Mogu oprostiti sve, ali nikada ne mogu oprostiti sebi. Svoju bol mogu da nosim ali ne i bol nanjetu drugima iz mojih ruku. Zato se zatvaram u svoje zidove i ne želim ništa.
Imala sam. Pa nemam. Pa opet imam a nemam.
Bolje ne imati i bez briga biti?
A on? On koji zna moju igru. Poznamo se kratko a mnogo. Zna moju iskru zanosa. No ne u potpunosti. To ni nikada neće znati.
Pogled se muti od suza što obrazom putuju.
Ne želim razmišljati.
Završit ću sa pisanjem.
Prepustit ću se ponovo strujama života.
Neka one učine svoje.
Neka bude crveno.

| 22:00 | Komentari (5) | On/Off | Print | # |


polja snova
nedjelja, 11.10.2009.
Dan iz dana teće,ne staje. Monotonija svakidašnja ostaje. Rutina se ponavlja. Nezanimljiv život. Dosadna i ubitačna škola. Veselje mažoretkinja a i ta neodgovornost. Kućna dosada i povremena svađa te svakidašnje bukvice. Konstantno polu-učenje te strah i trepet svakoga Božjega dana. Uvijek već unaprijed znani odgovor na svako pitanje,reakcija na svaki pokret. Život mi mijenja još samo On...to slatko biće,neuobičajeno,koji mi u moju kavu života dodaje šećera. Hvala Bogu toga šećera ima više od one soli negativnih likova. Opet promatram onu ljepotu mjeseca koja me uvijek odvede u daljnje svjetove,u zagrljaj topline,miris sreće oko mene je. Kuda idemo? Kamo ćemo stići? Izgubljen nije onaj koji nezna gdje je. Izgubljen je onaj koji nezna kuda ide. Povremena polu inspiracija ukazuje mi moj cilj no ne i put kojim ću da prođem. Možda je tako i bolje. Bolje je ne znati što te čeka iza sljedećeg ugla ove igre života nego uvježbavati svoju snalažljivost i biti izdžljiviji u ovome svijetu,tako surovom ali i tako intrigantnom i vrckastom da mi dah zastaje na neke njegove poteze. Za svako rješenje postoji problem,a da problema nema,život bi bio dosadan. Zaključak dana mi je da je život igra,neprestana igra,sa malo padajućih dijelova ali i uznemirujućih uspona.
| 20:06 | Komentari (3) | On/Off | Print | # |


broKen sTrings
petak, 02.10.2009.
Prošlo je već 2 mjeseca od mog zadnjeg posta. Sasvim sam se izgubila u vremenu. To nije dobro. Pa i ne samo u vremenu....i u svemu drugome. Ajde,škola je još nekako počela...prva ocjena,4 iz matiše...ma tko sretniji. O ima ih sretnijih. Izgleda da sam opet tamo negdje između,u nigdjezemskoj gdje me muči tisuće stvari a kada konačno izađem na svijetlo,na vidjelo shvatim kako su svi problemi lako rješivi. Nadam se da će se to uskoro desiti. U zadnje vrijeme zaljubljujem se i odljubljujem ko djete. Ovo moram ovako reći jer neznam kako bi drugačije. Iako ispada ono najtipičnije,nije kako izgleda. Nije i neznate jer niste u mojoj koži. Iskreno,htjela bi da to prestane i da se konačno za nekoga vežem i završim sa svim onim svojim silnim i bedastim ljubavnim pričama. Prijatelji su ostali i dalje oni dobri stari,najbolji. Svaki pojedinačno u jednu ruku preodličan,u drugu za umrijet od utjecaja današnjeg društva. Sve se više nazire taj glup i loš utjecaj današnjeg društva na pojedinca. Dobro,istina je,učim to u školi...ali mi to još samo više pomaže da još jasnije vidim sve oko sebe. Lijepo je bilo ponovno preći kroz svoj sadašnji život i općenito ga opisati. :p Ovaj post mi i nije nešt inspirirajući kao što su neki znali biti. A Bože...i takvi moraju postojat. Doći će i takav...uskoro...da,kako bi On ((Rvn)) rekao...uskoro.

p.s. James Morrison ft. Nelly Furtado - broken strings
((trenutačno najdraža mi pjesma-- J.M. = T.K. ))

| 22:18 | Komentari (0) | On/Off | Print | # |


Lose Yourself
srijeda, 29.07.2009.
Hodajući boemski kroza sve ove dane,mjesece,pitam se gdje sam? Što uopće radim? Ali jedno je sigurno. Mijenjam se. Mijenjam se kako nitko ne očekuje. Od mog dragog rocka...sve se svelo na tehnjavu. Otkuda pitate se? Neznam. Ni neznam zašt' živim,zašt' trošim pare na pljugu...ma ništa neznam. Ali je li važno? Oprostite mi,ali nešto...što sam praktički počela mrziti su dečki...nemojte to uzeti zdravo za gotovo....ali jeste. Svaki od njih te povrijedi,kako god,ali to učini. I nemam više povjerenja u nikog. I ne trudim se pronaći ga u nekome. Živim ovako,i lijepo mi je. Ne žalim se na ništa više,prijatelje imam,kakav tko je,je...ne žalim se. Mijenjam se,zaboravljam neke stvari ili jednostavno prolazim preko njih. No spominjući dečke...jednu stvar nisam rekla. I dalje na neki svoj tajanstven i čudnovat način volim jednog dječaka...koji svakog dana zaokupi moje misli. I zna to on. Zna jako dobro. A ja se nadam da ću jednom mu to sve moći pokazati...jer nemogu baš reći da se mi viđamo. Većina vas bi patila zbog toga što se ne može viđat sa nekim koga voli...ja ne patim. Naprotiv,ja sam sretna što sam ga upoznala,što mi je još ostalo vjere u ljubav i što mi život ispunjen ljubavlju. Dobro je voljeti...a i biti voljen. Jer kaže da me voli. Ja mu vjerujem. A ako će me povrijedit...to me sada ne zanima. Što će biti neka bude. Ali ja živim za danas,za sada i sretna sam što mogu da volim,što imam krov nad glavom,uvijek dovoljno da nebudem gladna,mogućnost da napravim sve što hoću,prijatelje koje cijenim,roditelji koji mi pružaju sve,brata kojeg volim najviše na svijetu...sretna sam,jer kakvi god crni oblaci se nadvili nad mnom,ja ću ih uvijek znati istjerati. Kažu da su promjene dobre...pa izgleda da jesu. Trudim se gledati bolju stranu svega. I uspjeva mi. Probaj i ti,vidjet ćeš,ipak nije toliko teško.


| 22:45 | Komentari (1) | On/Off | Print | # |


jasno mi je sad
subota, 11.07.2009.
Već dugo osjećam kako se u meni bore dvije osobe.Dvije JA.A ne znam tko sam...Da li sam ona mala,naivna koja želi da se zaljubi,koja bi vjerovala svakom osmjehu i riječi!?Ili sam ona suviše realna koja ubija i posljednji trag romantike,vjerujući da je i to laz!?Promijenila sam se.Previše realno gledam na sve što mi se dešava,a to nisam prava ja.Gušim u sebi svaki pokušaj da se zaljubim.I kad mi neko tko mi se zaista sviđa,uputi neki kompliment,stalno me gleda ispod oka,smješka se...ja kažem:"Ma to je prijateljski" a u sebi gorim od želje da nije.Nekada bih se zaljubila na te geste ali sad ne mogu.Ne želim da se uljuljkujem u neki lažni svijet iako mi se on stvarno sviđa i jedan je od rijetkih momaka sa kojim bih mogla da budem.Jednostavno se bojim ponovnog poraza i krijem sama od sebe svaku lijepu riječ.I što sam starija,imam sve manje volje da održavam vezu.Ne znam ni da li bi ova uspjela... nemam snage da opet prolazim kroz sve to.Početak,zaljubljivanje,sreća...onda se opustiš, pomisliš TO JE TO.I na kraju...kraj...suze...patnja...A ja ne znam drugačije.Ja ne znam za sredinu.Mogu da volim beskrajno ili da ne pridajem važnosti nimalo...To je moj najveći problem.Kad volim beskrajno,dam se do kraja i na kraju dobijem NIŠTA.A kad ne pridajem važnosti,ne dajem ništa ali dobijem sve.Ali uzalud,kad mi to ništa ne znači...A znam ja zašto sam ovakva i tko me je učinio ovakvom...Ipak,neću odustati...Možda mi je potrebno još vremena da neke rane prebolim...
Ali s vremenom će krenuti i meni,nadam se....

| 00:30 | Komentari (2) | On/Off | Print | # |


new day will dawn and I´ll walk away
utorak, 07.07.2009.
Sometimes,I really ask ma self...where the fuck we are living...???
What is this world?? It SUCKS!!!
No opet...pored svih onih groznih stvari uvijek nalazim neku radost.
Glupu ali je ipak radost.
Onako samo ujutro se budeći okrenuta na suprotnu stranu
sa nogama di mi inače glava i gledajući jutarnje sunce dok me muha
živcira do bola...a legla sam tako samo da bi navečer gledala onaj lijepi mjesec obavijen oblacima...a ko zna,možda mjesečarim pa si razbijem glavu ustajuči iz kreveta tresnuvši u otvoren prozor koji mi nad glavom.
Nije važno.
Vrijedilo bi za onaj pogled. Očarava.
I svijet se mi ponekad čini tako lijep...i tako okrutan.
I svi oni ljudi...volim ih...a ponekad nemogu da se ne prestanem zgražavat nad tom njihovom prokletom sebičnosću i prevelikom materijalistikom.
Možda to sve ovaj svijet čini tako lijepo i neodoljivo glupim...ali naglašavam...lijep i neodoljiv. heh
Dobro da nam Bog ne daje sve što tražimo.
Male svakodnevne stvari čine život tako iznvanrednim.
Čine li? Ili mi to samo ne primječujemo?
No ipak...kada u sebi skupljaš ogorčenost,
sreća če otići negdje drugdje...pa mi onda recite zbog čeg' nemate sreće....da da....pihh
Problem je što svatko želi živjeti na vrhu planine,
a sva sreća i rast događa se penjajući se na nju.
Kada bi svi to shvatili,da li bi svijet bio savršen?
Možda bi...ali nam nebi bio zanimljiv.
Pa neka je onda pobogu ovakav...ponekad loš,ponekad dobar.
Svi već nekako naučimo živjeti u njemu. =)
Dok se sreća ipak negdje promalazi...ima nade.

uzimjauči - punimo ruke,
dajući - punimo srce


new day will dawn and I´ll walk away
maybe then I´ll be happy for ever (:



Baby...you are like drog to me,
like my own personal brand of heroin!
((zna se koga se to ide))



| 23:08 | Komentari (2) | On/Off | Print | # |


turn the page
subota, 30.05.2009.
Mjesec mi noćas daje nadu u bolje sutra.
Daje mi tai osjećaj,iako daleko,tu si kraj mene.
Dok gledam gore znam da gledamo isto nebo,isti mjesec,iste zvijezde.
I znam da naša ljubav trajat će.........daljinama.
Zapamti ovaj dan,on je početak vječnosti,
početak mog kraja.
Uza te nikada umrijeti neću,pa čak ni onda.
Nekad sam voljela...slomljena ostala.
Sada sa nemogučnošću ponovnog vjerovanja...
...tebi sam se na dlanu otvorila,dala ti svoje srce.
Želim vjerovati da ovoga puta ono će ostati nedirnuto...
....jedino dirnuto osjećaja tvojih,ljubavi tvoje.
Pitala sam kako dalje kada oblaci sakriju sunce,kada teško postane.
Čini mi se da si moj odgovor...i želim da je istinit.
Voljela bih ti jednom pružiti ljubav svoju,pokazati ti koliko mi značiš.
Pišem ovo a ne nalazim riječi kojima da ti dočaram sebe.
Djelomice mogu da ti sebe iskažem riječima.....no ne u potpunosti.
Zajedno vjerujemo u to da jednom u potpunosti ćemo da se
igramo života,ruku spojenih,vođeni kroza snove.
Te riječi kažu sve...ali mi još uvijek nisu dovoljne.
Volim te.

((naša pjesma,iako ne u remixu :pp ))




| 23:12 | Komentari (6) | On/Off | Print | # |


when I´m gone
srijeda, 29.04.2009.
Znaš li kao mi volimo ovaj grad no ne i ljude ovdje?
Znaš li da ćemo otići jednom zauvijek bez čežnje u nama za povratkom?
Znaš li kako nebi mijenjali svoj život
ni za jednu Italiju, ni za jednu Španjolsku?
Kažu da postoji jedan svijet.
Mi kažemo da postoje dva: jedan je naš a drugi djelite kako želite.
Jer koliko ljudi grada ovoga zli bili
uzimajući nam i naš ugled i naš ponos,naše samopoštovanje,
nikada nam neće moći uzeti ljubav do ovog grada,
nikada nas neće moći razdvojiti,nemogu oduzeti nas!
Jer mi volimo ovu cestu
i mi volimo njene raspucale djelove koji tamo stoje
poput tisuće rana,neizlječivih,bez nade u zacijeljenje.
I mi volimo tu šumu kroza koju se cesta naša probija,
pruža nam vječitu zaklonost i sigurnost od svih i svakoga,
svačijeg pogleda
kako nas nitko nebi kao djecu
zakačio sa onim čudnim smotuljkom u ruci,
mučeno dobivenog...čuvajući ono malo od onog još manjeg džeparca.
I volimo NJIH
koji svakoga puta iznova
lome ploče one star zadimljene kafane
koja,ako ju dublje pogledate,
nosi u sebi još onu staru ljepotu,sada već poprilično uništenu
u dimu cigareta,bezbroju psovki i
uzdahu onih naših lokalnih drolja koje bi
svakoga dana iznova nalazile svoje mušterije...
I volimo našu staru osnovnu,
gdje smo kao djeca stjecali prve spoznaje ovog zamršenog svijeta
i u koju bi se svakoga dana željeli vratit,iznova,a povratka nema.
I volimo ono igralište,
ljeti poput napuštene staklane,
još uvijek tamo provodeći ono kratko vrijeme prije povratka kući,
i volimo onu staru dvoranu,oćuvanu
u kojoj i dalje provodimo puno našeg vremena ovog ustalog života,
dvoranu koja toliko lijepih uspomena čuva.
Ostat će zauvijek grad ovaj božanski u nama i našim srcima,
lijep kao što je uvijek bio
sa svojim okaljanjem,tamnom stranom
noseći grijehe svih ljudi njegovih.
I lijep je život naš ovdje,uvijek bio je...ili smo mi samo ružičaste naočale nosili?
Lijep je no za njim nećemo žaliti.
Lijep,bez žaljenja,bez tuge.
A pitate se zašto?
Ljudi su ovdje bića nesretna,prepuna gorčine,ljubomore,bez grižnje savjesti.
Za njih ova ljepota grada ne postoji,oni je ne vide.
Ne vide ni svoje ubite živote, zabavljaju ih tuđi, naši.
Jedino što ih zanima su tuđi životi
gubeći uvid u život svoj,grijehe svoje.
Oni neznaju što život jest.
Mi znamo.
Mi ga živimo!


| 20:02 | Komentari (6) | On/Off | Print | # |


not thinking about tomorrow
petak, 10.04.2009.
Bježiš sam od sebe?
Lutaš? Izgubljen si? Bježiš li?
Nemoj!
Nemožeš!
Nikada nećeš pobjeći!
Bježat ćeš ali tvoj će život
zajedno sa tobom.
Stani...okreni se.
Vidjet ćeš da nemaš zašto bježati.
Budi zahvalan za sve što ti Bog podario.
Samo zatvori oči.
Sanjaj.
To je jedini način da pobjegneš
pa iako samo na tren.

I want the freedom to try everyything.

| 00:29 | Komentari (2) | On/Off | Print | # |


but dreams just aren´t enough
nedjelja, 29.03.2009.
Konačno se i ja udostojila doći ovamo i nakon duugo vremena napisat post!
Da,ko bi reko...(čuda da se dese :p )
A Ivana me na to nagovorila...i da usput prepričam jučerašnji provod kod Zagija na Korenovom 16. rođendanu...da...
Moj život...mah....lipo ide...ne žalim se...
Jedino kai mi već previše ljudi ide na živce sa svojim glupim ispadima i onom tipical ljudskom stranom...uf...ali boli me više...imam ja one kai mi neideu na živce! A sad,jučerašnje...a kai da velim.
Bilo je suuuper! Za čudo,svi su plesali,zabavljali se...ma zakon.
I to po klupama,stolovima...a sljedile su i posljedice.
Nekoliko (ponovo) uništenih ploča sa stropa...pa i stolovi.
Ali sve je završilo sa razumnim posljedica...ajmo tak reć...
Zanimljivih je bilo stvari...
Svaki si našo svog para...ma sve u svemu zakon.
Razmišljam si kai bi izdvojila...a neam kai kad je sve bilo super.
Ivana se čak udostojila na stol prejti plesat, Berču je malo alkohol pobral, Jelena norela po stolu i pjevala...a kai bu, Kolarec je nekak bil poprilično normalan...neznam,čudno mi ga bilo videt jer je skroz bil nekak smiren,a i Mata isto...on je bil DJ i cjelo vrijeme na miru...falilo mi malo njegovo ˝norenje˝.
Sraka...ahh...legenda, Regi je imal nekih problema oko narukvice...al´ sve se rješilo. Vjeko mi je pokazal svoju Formulu...nema šta...autić je prekrasan...a da ide...to još neznam...najbolji dio kod gledanja auta je bil onai ovjekovječeni okret kad sam ostala bez riječi a kad i Vjeko videl,oboje smo prasnuli u smjeh...neću govorit kai smo vidli,to nije za javnost.
Pečo,leeegenda...za njega se nema riječi........ko još....
E bila i Barla...napravile mi neki sporazum.....buahahahahhaaa...zloban... :p
Ček da se sjetim....Gorana je također na kraju tata alkić pobral...
A s Alenom sam se iznenadila...tai i po stolovima plesal...i to na narodnjake........ahahhhahahahahaa....al´ dobro,malo si je spil paa...
No,neda mi se više...mislim da je dosta nabrajanja...
Ajd,za kraj još i ja...a neam kai reć...cijelo vrijeme plesanje ( u jednu ruku;čitaj norenje... )...kao i inače pila sam malo...iako ovoga puta više nek inače...ali do granice. I to vam je to ljudi.
Fešta u kratko ispričana...ak´ još imate kai za nadodat...imate mejsto za komentare...
A ja sad pičim...možda učit...ali najvejrojatnije i dalje po kompu prčkat. :p
Liip pozdrav!!!

sve vas voli vaš vjerni BUBACH :))





| 16:29 | Komentari (5) | On/Off | Print | # |


sleEping sunnnn
ponedjeljak, 09.03.2009.
Čaša prepun stol a u meni bol. Svi su nočas tu al´ još nije on.
Zabavljamo se svi,vrtimo u krug,dopuštamo da nas ponese zvuk
proklete muzike. Tvoju prisutnost ne želim više da osjetim. S društvom nazdravljam,trudim se da se ne vidi. Glasno smijem se,nedam da itko primjeti. Jer,ti neznaš što je ljubav,bez malo srama srce si mi slomio.
Nisi znao moje osječaje,a i da jesi,da li bi išta drugačije bilo?
Ti stvarno neznaš što je ljubav jer nisi nikad nikog tako volio.
Nemogu,ja više nemogu,ni suzu pustiti!!! Dovraga,što mi to radiš!
Samo Bože snage mi dai bar da te mogu mrziti...
...samo da te mogu mrziti.
Jer ja glumim,glumim da mi kiša ne smeta. Glumim da toplo mi je...a znam da bez tebe sam,i hladno je,hladna duša,ne vidi se.
Vrisnula bih sad,samo kad bol me ne pusti. Srce ne sluša...bar da te mogu mrziti. Nakon svega što je bilo još uvijek ostao si tu u srcu mom.
Ali svršeno je sa tim,ja moram da krenem dalje,bez tebe.
Saznao ikada ili ne,što tebi pripadalo je.
Spoznao ikad koliko si propustio,
i koliku bol si mi nanio.
Kročim dalje,sama,kroz ovu šumu prolazim. Želim da sve jednom,barem jednom bude onako kako ja želim.
Tebe...tebe više ne želim u svom životu.
I sve što želim jest krenuti dalje,zaboravit stare dane.
Zaboravit tebe,moj gorki stranče...



| 20:43 | Komentari (2) | On/Off | Print | # |


GhoSt oF tHe NaVigaToR
nedjelja, 08.03.2009.
Ona...

Digne glavu visoko,nasmije se tuzi,suzama prkosno pogleda gore,i što ju u životu čeka,ona bude svoja. Bez sposobnosti letenja i nesretna na tlu. Zaljubljena u male stvari. Zna,ima neke otrcane plemenitosti u tome da propadne sama kad osjeća da se lomi,ona pogleda visoko. Život je nikad nije mazio, ne dopušta da bude lutka.

by: Tika ^ ^



Danas,svim ženama sve najbolje...da poživile i nadživile muškarce. :P
A jedan poseban pozdrav i čestitka ide Ravenu...
Sretan ti rođendan!!!
p.s. Puuuno hvala za maramu,kao da si znao da ju već kak dugo tražim.



| 11:47 | Komentari (1) | On/Off | Print | # |


CiTy iS mY pLayGrouNd :))
petak, 27.02.2009.
Prisluhni ulicama,
tim ulicama koje su oko tebe
puste i mračne u kasne nočne sate,
energične,pune života za svakog dana,
iznova...vrele životom.
Kristali brige i nemoći blistaju
u svačijem oku koje tuda prođe.
Samo stani na trenutak,
okreni se,
prisluhni glazbi te tišine,
pogledaj u blizinu te daljine.
Ponekad ti jedine daju neku snagu
za dalje...utjeha je u njima.
Šetajući
dok se tvoje misli,razlozi,shvaćanja i neshvaćanja
guba polako u beskrajnoj dubini njihovih duša.
Ponekad,kada moraš izaći,
pokazati svijetu kako je život lijep,
kako još postoji ono sretno biće u nama!
Dai fakat,
barem jednom stani,
osjeti dai vjetrov dah,
koji putujući njima,od prozora do prozora,vrata do vrata,
nosi ti miris raznih priča,raznih briga...različitih života.
Čuj tu njezinu grubu tišinu u času noći
kada one ostaju samo u zagrljaju naših zaboravljenih problema
koje ostavljamo ovdje svakoga dana.
Pogledaj tu uličnu lampu,
osvjetljuje cijelu ulicu,cijeli kvart.
Mala je,slaba...ali svijetli!
Baš kao i mi;
Mali smo,slabašni,,,vučemo se,iz dana u dan
ali tu smo,živimo!
Kamo ide to naše vrijeme?
hei!!!!!!
Pokreni se prijatelju!
Istjeraj to radosno biće,davno zaboravljeno,koje čući u tebi.
Budi slobodan!
Iskusi čaroliju života,
osjeti magiju sreće.
A kada te uhvati trenutak sjete,izađi.
Izađi ususret njima,pusti svoje misli neka teku ali ne i suze.
Neka brige odu ponovo u zagrljaj njihov.
Neka odvedu tvoju brigu
i pogledai tu uličnu lampu.
Ne čini ti se kao ono svijetlo na kraju tunel????


| 21:06 | Komentari (7) | On/Off | Print | # |


Secret Garden
ponedjeljak, 16.02.2009.
Jutro briše tragove,nitko nikog ne razumije.
Omamljivo je to jutro što me diže u svijet,u život,tamo gdje pripadam željela ja to ili ne. Diže me prema novim usponima i padovima,novim pobjedama i porazima. No ćemu da razbijam glavu, čemu da se glupostima mučim kada mogu da uživam,da živim život iz snova,druga strana mojih misli.
Živjeti u mom tajnom svijetu,tajnom parku sreće koji me vodi u zagrljaj radosti i vedrine,daje mi krila slobode.
Čemu sve moje boli kada još uza sve imam tebe!
Jer ti si ono što mi život ispunjava. Tvoje lice,tvoj osmjeh. Tvoj pogled pun života, vrele budućnosti, pogled koji sjaji ostvarenjem svakog sna. Dubina tvojih očiju koja me uvjerava da sam slobodna,mogu sve što poželim. Tvoj drhtavi,s druge strane jak i mudar glas koji me uvijek odvede daleko u svijet misli,moi svijet. A onda me svojim slatkim smjehom ponovo vraćaš nazad u ovu oronulost, ovai svijet boli...koji se kroza tvoj smijeh i vedrinu očiju čini poput grada gdje su svi nasmijani a momci obasipaju djevojke cvijećem.
Ti,koji mi daješ krunu od perja i činiš od mene osobu vrijednu spomena i sjećanja,osobu sa snovima,željama,ciljevima.
Ti,koji mi daješ zlatna krila vodeći me do neba i još više pa nazad,na krilima sreće,krilima radosti i slobode.
Ti,koji mi ispunjavaš dušu slatkim snovima.
Ti,kojeg nikada zaboravit neću,
Ti,koji mi svakodnevno donosiš sreću.
Tebe kojeg volim i nikako ne želim izgubit.
Ti koji mi daješ razlog za život.

Ja sam stvarno sretno djete...



| 17:38 | Komentari (11) | On/Off | Print | # |


Kruna od Perja
petak, 13.02.2009.
Svijet se gasi,dali si ikad pomislio da bismo mogli biti kao braća?
Budućnost je oko nas,ljubav je u zraku. Mogu da je osjetim svugdje...plovi sa vjetrom,vjetrom promjene.
Povedi me u čaroliju trenutka,u noć gdje djeca budućnosti sanjaju daleko. Ja samo sjedim,sjedim i čekam. Da li anđeli znaju kuda idemo,gdje je mjesto kamo pođemo kad ostarimo. Ostarimo od života.
Kada hodam umorna a bol zajedno sa mnom po ulici kroči,u toj kolotečini.
Tada pogledam gore,u tai beskraj,vidim da sam blagoslovljen ljubavlju i što više osjećaj raste,osjećam njegov dah koi mi i kroz kosti prolazi.
I kada ljubav uvene i dalje ću vjerovat u anđele.
Ako se probudiš ujutro jer ne osjećaš krevet pod sobom,
izgubljen si,povrijeđen,umoran ili osamljen,
nemožeš se kontrolirati...pokušaj kako možeš.
Možda nađeš ono što tražiš,možda nađeš ljubav zavijeka i dovijeka.
Jer život trebao bi biti glazba,radio,svakoga dana.
Jer ti si oluja,kontra prozoru,
sljediš me kao sjena...zaronit ću u ocean bez kraja...
Cesta,put moi vodi me kući,tamo gdje pripadam. Samo me povedi kući.

Godine sve provedene,zakopane sad već ispod zemlje.
Postali smo ništa više nego skupina pjevajućih zombija.
S vremenom,sve smo tiši,sad slijede prvi kompromisi.
Otud samo korak,dva do početka novoga poraza.

Ako hodam ovdje,hodnicima ovim dalekim
noćas pretihim,
pa kročim kroza mrak,kroza tamu
i čekam tai glas da čujem.
Dopustiš li mu da hoda hodnicima tim dalekim,
nije tako tiho.


Svemu lijepom dođe jednom kraj,
ali i svakom zlu također.
Jedina riječ ove večeri ide mom Bubimiru,
onog kojeg volim,koji mi već fali.
A znam da ga još uvijek dugo neću da vidim.
Ali ja sam i dalje,još uvijek jedno sretno djete koje
ne živi u snovima; ja sam djete koje živi svoje snove!
Jer budućnost pripada ljudima koji vjeruju u ljepotu svojih snova!
| 19:45 | Komentari (8) | On/Off | Print | # |


life like a rolling stone
utorak, 10.02.2009.
Stop and stare
I think I'm moving but I go nowhere
Yeah I know that everyone gets scared
But I've become what I can't be, oh

Stop and stare
You start to wonder why you're here not there
And you'd give anything to get what's fair
But fair ain't what you really need
Oh, can you see what I see
Ne brinite...danas nema opet posta kojeg 50% ne razumijete i u kojem je Bog. Dosta sa tim. Stvari više ne možemo mijenjat. Ostat će takvima kakve jesu. A ja sam još uvijek dijete koje nezna kako izgleda današnji svijet!
Kak bi rekla Tika: ja sam stvarno sretno djete,ja sam stvarno sretno djete.
Izgleda da stvari nekako idu na bolje...izgleda da ću se ponovo izvuć,kao uvijek. Eeehhhh......al je zapravo sve nekako ostalo isto.
Ja i Tika vratile se našem kreativnom ukrašavanju bilježnica...uff....
Ide nam e.....hihi
Danas je opet imala zanimljivih noviteta...zapelo mi za oko između ostalog ovo: ˝Život je bajka koju neki idiot priča.˝ Paa...moglo bi se reći,jelda?
To je to zapravo od mene...idem se rađe hrv. primit.
Al za kraj...nakon sve te tuge (nije ona me još napustila,tu je,samo se sakrila) skroz sam zaboravila na riječi iz one bilježnice...na jedne riječi koje su mi baš prirasle srcu:

˝When you run so fast to get somewhere
you miss the fun of getting there.
Life is not a race
so take it slower.
Hear the music before the song is over!˝

Puno vas voli vaš Bubi.......svima lijepi pozdravi......i pusa!
(i pozdrav Marku,kojem,nadam se prema tome kak je Ivek reko,da mu je sad
ljepše...)mah

| 19:19 | Komentari (3) | On/Off | Print | # |


R.I.P. Marko -_-
ponedjeljak, 09.02.2009.
Tika,ja više neznam...dali Bog stvarno postoji? Sve me više stvari udaljava od tog uvjerenja. Moi se život doslovce ruši...ja neznam kam sve to ide....loše stvari,jedba za drugom,u nedogled.
I kai još onda saznam?
Mlada duša pred kojom je još cijeli život...nema je više.
Dobat dečko,sin...dobar a nema ga više.
Zbog čega? Što je skrivio Bogu?
Opet se ponavlja ona stara priča...dobri umiru...ali oni loši nikad.
Zar je onda istina da svijetom vlada Bog? Ja sve više osjećam da to nije tako!
Zašto je svijet toliko okrutan??? Neka mi kažu da ga nisam poznavala...nisam,samo iz viđenja...ali nitko,baš NITKO pa da kako loš bio ne zavrjeđuje da umre tako mlad...a još i k tome,on nije bio loš,bio je dobar!
Dobar čovjek,onakav kakav i treba biti. I zašto nam ga Bog oduzeo?
Da nam pokaže kako je treba biti dobar? I da sad žalimo za onim tko nam je vrijedio u životu? Ali ipak...on je umro! Što nam to rađiš,ti svevišnji (ako uopće postojiš )? Jer ja više neznamu što da vjerujem,kome,ZAŠTO???
Drugi su mi pričali da je bio dobar...i ne možete da je svatko dobar kad umre. Ne! Toliko dobar ne! Nije to zavrijedio!
Toliku bol nije ni jedan roditelj na svijetu nije zavrijedio!
Moja naiskrenija sućut njima,i obitelji!
Ali najveća sućut ide mojoj ˝kćerkici˝ Valentini! Nije ga dugo poznavala,ali zar je važno...kad nekoga voliš,onda voliš od srca.
I ona je namjanje zavrijedila da joj srce se tako slomi!!!
Pa ona ima tek 15 godina!!! Ona tek počinje uviđati što znači živjeti! Ili...
Nitko nije zavrijedio toliku bol!
Njegovi roditelji!!! Njegova cura,Tina! Njegovi prijatelji!
A i svi drugi! Nikome nie lako!
Ni Tininim prijateljicama,ni rodbini njegovoj...svatko ko je bilo čime bio vezan uz njega nie mu lako. Pa tako ni meni!!!
Nemam više riječi kojima bih izrekla svu tu...neznam kako da to nazovem!
Sve što još imam reći jest da nitko ovo nije zaslužio.
Marko,počivao u miru Božjem (?) !!!
I mislim da mogu reć u ime svih njegovih poznanika:
VOLIMO TE!!!!
| 21:10 | Komentari (3) | On/Off | Print | # |


ovai trenutak pripada meni
ponedjeljak, 09.02.2009.
A kai da velim...danas je dan bil sasvim nekak koma.
Dobro,ak´ ne računam zabavu h Fuliru sa Tikom,Nikom i Lucijom...zabava na,između ostalog,Klemensov račun!
Nika u zanosu ˝svađe˝: ˝Klemens,jesi ti pametan??? Joj,pa to je retoričko pitanje! :PP ˝ Svašta je bilo. Barem nekai dobrog.
I hvaja mojoj Mimi koa je tu uz mene i neda mi da tonem....hvaja puno!!!!
I hvala Tiki kai me oraspoložava....posebno sa novim ˝grafitima˝ po mojoj bilježnici...koji su jako impresivni! :))
Volim vas sve! Hvala vam!
2.a RUL´Z :pppp

A niš...ja idem...ovai dan je već ošo u k**** pa bolje da se nekam poberem.
Se ya guys tomorow...stay good! uN beSo
| 18:47 | Komentari (1) | On/Off | Print | # |


Život je san.
nedjelja, 08.02.2009.
Ode još i jedan vikend,još i jedan tjedan. Dan za danom ide...a kamo??? Kuda nestaju...i od kuda dolaze novi? Nemam više snage postavljati ista i bezbroj pitanja na koja ne mogu naći odgovor. Toliko je toga na ovom svijetu za naučiti...a još više toga što nitko nikada neće znati.
Jučer,na putu u svijet odraslih...dosadan svijet...pročitah na jednoj reklamnoj boardi: ˝Postoje svjetovi drugačiji od ovog! ˝

Postoje li stvarno? Što nas čeka nakon smrti??? Što uopće jest život?
Je li stvaran...ili je to možda samo san iz kojeg ćemo se jednom probuditi!
Zar zaista samo sanjamo svu našu bol,sva naša razočaranja,sve naše padove i uzaludne pokušaje da opet stanemo čvrsto na noge? Kako je moguće da je to san kada je tako opipljiv i djeluje tako stvarno? A i ako to jest san - kada završava? Kada se iz njega budimo? Kada otvaramo oći sreći, zadovoljstvu a odlazimo iz svijeta sputanosti,boli i laži?? Kako ćemo uopće znati da smo budni? Jer u ovom svijetu boli i patnji mi sanjamo sreću i neke bolje dane. A kada bi se probudili u blaženstvu bez stradanja naše duše, mislili bismo da je sve to samo još jedan predivan san i opet bismo zaklopili oći tonući u ponovna ranjavanja ne znajući razliku između jave i sna.
Što li je ovaj svijet,ovaj život......Bog???
Neznam odgovor...niti ga više tražim.
Ako me pitate vjerujem li u Boga? Vjerujem.
Iako,prijatelj...ma,ne samo on...ispričao mi povijest...vezanu za vjeru...priču,za koju znam da nije laž...a koja baca u vodu sva uvjerenja da Bog postoji! No to mi više nije važno.
Koliko puta sam samo pala u zagrljaj tuzi,koliko puta mislila da nema više smisla biti ovdje,živjeti...ali sam svaki puta znala...ili barem vjerovala da je on tu,da nisam sama. Ja vjerujem i vjerovat ću. Svatko vjeruje u nešto...svakome treba da u nešto vjeruje.
Ja vjerujem u boga,vjerujem u ovaj život...vjerujem u čaroliju snova...vjerujem da ako želimo,možemo sve (samo se trebamo potrudit)...vjerujem da je moguće promjeniti ovaj svijet i da će doći bolji dani.
Vjerujem...jer znam da je to jedini način življenja bez postavljanja puno pitanja na koja nitko nema odgovor...pa makar to sve bila zabluda.


| 18:05 | Komentari (5) | On/Off | Print | # |


I wanna fly!!!
četvrtak, 05.02.2009.
If I had wings
I would touch the fingertips of clouds
And glide on the wind´s breath.

If I had wings
I would taste a chunk of the sun
As hot as peppered curry.

If I had wings
I would listen to the
Clouds of sheep bleat
That graze on the blue.

If I had wings
I would breathe deep and sniff
The scent of raindrops.

If I had wings
I would gaze at the people
Who cling to the earth´s crust.

If I had wings
I would dream of
Swimming the deserts
And walking the seas.

( Pie Corbett )

Odlazim prijatelji,odlazim
izgleda da ovoga puta za ozbiljno!

| 16:01 | Komentari (5) | On/Off | Print | # |


why don´t you get a job
srijeda, 04.02.2009.
Danas mi se nie dalo pisat post...al´ me Stifler natjeral...pa nek mu bu...hh
Opće neznam kai bi pisala...e da,požel´te mi sutra sreću sa matkom...koju ispravljam...uff...nebu dobro...
Btw,oni koi me poznajete...kai kažete: Bi meni stajala red kosa????
Oću u crvenooooooooooooooo!!!!!!!!! beljlj hih

eeeee čovjeće........I love this world....
.....no mather how fucked up is it!!!!!!!!
Weeeeeee....ja voljam svou Nojbi..........smih smih i smih.....
To je naš moto!!!!! oujeaaaa

Niš,pičim ja...možda spat....ko zna....hh...čaosss.....mwa!

p.s. Pozz Emiliji.......i mjau mjau!
(ko zna ko je to......zna)
| 21:06 | Komentari (6) | On/Off | Print | # |


stari stihovi...bude sjećanja...-_-
ponedjeljak, 02.02.2009.
˝Pročitaj ovo,ja te molim
pa da vidiš koliko te volim!
Ja volim tvoje oči i njihov sjaj,
ja volim samo tebei nikog više,znaj.
Kada se naši oči sretnu
i kad se moje spuste dolje
zar ti nije jasno da te one vole??
Teško je voljeti i ljubav kriti,
u srcu plakati a nasmijan biti!

Kada čuješ zvuk gitare
i kada te srce gorko zaboli
sjeti se one koja te još uvijek voli.
Kada me više neće biti,
kada ću tvrde snove kriti,
ti pročitaj riječi ove,
pusti suze neka plove,
neka te sjete na rijetke snove,
da na svijetu još postoji
jedino ime koje te još mnogo voli
što je u nama,a ovdje podpisano: ____________˝
(zar je više važno?)
| 21:10 | Komentari (2) | On/Off | Print | # |


...kao da je morska vila...
nedjelja, 01.02.2009.
Da,nažalost,danas ju nismo čuli....
Ali šta se može...Francuzi su prvi...bili suci zajebani...al šta ćeš...
Više nie bitno! Ali Vori još uvijek ostaje moj omiljeni,najbolji igrač...
A da je najbolji je i dokazal!!! 9-ice rulaju!!!hrvatska oujeaaa
Završila sva euforija oko rukometa...šteta...baš mi se sviđala! :P

E a sad ponovo škola...fuuuj!
Petak-Zagreb...ma bilo prezakon...iako nas je blentavi muzej sve pretrgal...al preživeli smo. Najbolji dio je bil kad sam vidla bratića!!
Subota-proba...bilo zabavno...a na večer doma...ali novi film! prezakonnn
A danas,nedjelja...uff...baka i deda imali 50 godišnjicu braka...isuseee...nem mogla jesti sljedećih 3 dana od sve te hrane,kolača i TORTE! njamm
Smijeh do bola...ali na večer suze...kai ćeš...
Samo se nadam da je završilo sa ovim popunjenim vikendima...pa neam više niš vremena,niš ne stignem! Oću se odmorit!!!!!!!!!!
Al sam se mogu nadat...počinje još jedan pakleni tjedan...
I zato,zbogom narode,odoh ja u krpe...noć...
Pozdraflja vas vaš Bubach! mwaaa
| 20:19 | Komentari (1) | On/Off | Print | # |


is this the feeling I need to walk with
srijeda, 28.01.2009.
Vrijeme...to kratko vrijeme što ga provodila sa njim sve joj je značilo.Tako malo su se viđali a ona ga toliko voljela. I nitko joj više nemože reći da ljubav na prvi pogled ne postoji...jer ona zna da postiji...ona ju osjeća!
Tako malo riječi izgovoreno...a toliki osjećaji...
Boljelo je što su so toliko rjetko viđali. No zato se je svakom susretu iznova veselila kao djete medvjediću. I unatoč tome nie bila tužna jer znala je što znači voljeti,znala je kako živjeti s tim.Znala je da ga voli!
Osjećaj bio je predivan...voljeti nekog iz nadubljeg kutka srca...
Svakodnevno vođena do neba i natrag na krilima ljubavi i misli.
No zar je svemu došao kraj? Na ponovnom susretu kojem se najviše nego ikojem prije veselila...nije toliko radosna otišla doma.
Ponovo mu je pokazivala svoju ljubav,davala mu ju,pružala...nije tražila ništa zauzvrat,osim malo ljubavi. I dobila je. Barem je ona tako mislila.
Njegove riječi kasnije,bile su smješne...nisu imale smisla...ili jesu?
Oči se uvjeriše u to... Preda njom stajala je istina,kruta i bolna istina.
Zašto sada ovo? Što je učinila?
Tražila je odgovor... Njega je pitala...
Tražila je odgovor u njegovim oćima,rukama...u zraku,vremenu.
Nije ponovo htjela ostati povrjeđena...ali uzalud.
Odgovor,istina bolniji nisu mogli biti...bolniji i od mača u grudima. Tolika ljubav,tolika strast...a neuzvračena...ni trunkom ljubavi!
Što je učinila,gdje je pogriješila? Tko je kriv?
Utjehe u vinu nema...bol ostaje...
Pjesma ori se...pjeva se...glas iz ustiju njenih navire i navire...nemože da stane...a suze samo što nisu potekle...
Ali ni vika ni najmanja stvar ne pomaže. Ostaje ta bol,ta neozlječiva bol!
Što si učinio? Stoji sama...u toj buci...okružena gomilom ljudi...a kao da ih nema...kao da ni nje nema ovdje,ne postoji.
Sve se oko nje vrti...sve je umuklo...svaki glas...a muzika krešti u sobi.
Što li joj sada preostaje? Čemu da se više raduje?
Neka vrag nosi sve! Duhovi uspomena u zraku su...oko njih...
Nema više osjećaja niza što...izgubila ih je te večeri.
Tog trena... Pa mu stoga ponovo pruža sebe...ali ne i ljubav...sada je samo ostala isprazna strast...pusti poljupci i strast do plesa...koja ju vodi u drugi svijet...njezin svijet. Davala mu sebe više nego ikada prije...ali ništa više nego tjelesno...
Trebala je nešto da joj zaokupi misli,da zaboravi.
Jedino je u plesu...i pjesmi nalazila utjehu!
No i tome je došao kraj. Tako kratka noć....a toliko uspomena...koliko sretnih toliko bolnih. Sljedećih nekoliko dana bilo je nepodnošljivo.
Živjela je od jutra do većera,vukla se po kući.
Kući...koja se nalazi duboko u šumi,daleko od sviju,dalako od okrutnog svijeta! Dani su prolazili,tuga je postajala još samo jača.
Ipak,vrijeme liječi te rane,pomalo,ali liječi...
S vremenom se izgubio iza svega,u magli.
No još uvijek nije nestao. Još uvijek je tu...u mislima.
Koliko puta još se sjeti tih trenutaka,koliko još zna zaboljeti.
Slike se vraćaju,uspomene naviru...treba njegovu sliku da se utješi,da se sjeti. Našla ju je...ali je s time našla još i nešto gore...
Stara slika...ali ipak bolna...bilo kada bilo...ipak je na slici drugu ljubio.
I još danas ostaju sjećanja...još danas ostaje bol.
Da li će više kao tada voljeti...da li će ikad za povratak moliti i hoće li se stara ljubav ikada vratiti??? Možda sa ponovnim susretom...a možda i ne.
Sada ostaje djevojka,praznoga srca. Sjedi tu,pokraj mene,gleda u prazno,ne vidi što je dalje. Sjedi skupa sa mnom...i nezna kako i zbog čega dalje.
| 16:40 | Komentari (10) | On/Off | Print | # |


over the hills and far away
utorak, 27.01.2009.
Ah...danas ništ pametnog...nit u školi nit doma.
Švabski...katastrofa...a već vidim da ni sutrašnja matka neće bit niš bolja.
Jedino pametno-došo gimnazijalac...
Danas stvarno sve za prazan ništ.
Frendovi...izgleda da neki to nisu...
...ljubav...tko bi ju shvatil...opet novi udarci...ma...
Više ni nie vrijedno spomena...
Zato ja i dalje uživam...kolko mi to uspijeva! zubo
PozdraF mojoj Mimi...i Cveki...
Ak ima ko kai viška love...skupljamo...humanitarna akcija...traje 9 mjeseci...(znam da je ovo blog i da je zabranjeno reklamiranje ali ipak mi neke znači h životu ta ženska)...trebamo nekoliko stvari pokupovat ali glavna su kolica! Hvala! Za kontakt se obratite meni!


| 21:06 | Komentari (3) | On/Off | Print | # |


E.I. ...tirred of being sorry.......
ponedjeljak, 26.01.2009.
Evo,konačno dizajn po mojoj mjeri...jupi!
Od hrpetine isprobanih bilo je i vrijeme!
Jedino kai sad iam za reć jest da vojim svou Norby...
...i da ju neću izgubit...nikad!!!eek

Juujj...držite mi sutra fige...da nekaj uspijem prepisat na švabskom...neda se to meni nekaj pretjerano učit!belj
I veliiikiii pozdrav mom ˝susedu˝ Antoniu koi danas ima rođendan!
Malac,sve najbolje...dobro došel h 20. desetljeće....hih
puno pozdrava od mene...........noćkizza

| 21:42 | Komentari (2) | On/Off | Print | # |